korak u prazno

Budi moj gost. Izaberi atmosferu.

11.10.2009.

Žrtva

ZAPIS O ŠTITU

Poiskah štit dobri da štiti me


Bacih ga potom dobrog jer

Tišti me


Mak Dizdar

 

 


Isticala bi se u gomili ljudi zbog svoje eksplozivne, nepredvidljive, gotovo infantilne energije kojom je zračila u svim pravcima. Naizgled tako samouvjerena i jaka, za ljude oko sebe bila je kao jedna supernova za drevne astronome: nova sjajna zvijezda u nebeskom prostranstvu. Ali da su mogli pogledati bolje, da su imali želje i načina, otkrili bi samo jedno tijelo nestabilnog jezgra, koje se bori protiv nastupajućeg kolapsa. To je bila Dijana.


Imala je duboku ranu koja nije zarastala. Vješto ju je prikrivala brzim kretanjem i isticanjem drugih, vidljivijih, mana mnogo manje dubine. Tako je Dijana, neuhvatljiva, tkala svoj blistavi plašt i svjetlucala kao kraljica u očima svojih sljedbenika.


Znala je gledati u dušu, ali rijetko bi gledala u oči, zbog straha da se kroz svoje ne oda. Ljude bi tako upoznavala kroz slike. Njih se nije bojala.


Dijana je imala duboku ranu koja nije zarastala. Na početku nije zarastala zbog svoje dubine, poslije više nije zarastala jer je tako Dijani bilo lakše. Spoznaja moći žrtve je bila veliko otkriće za nju. Dijana je otkrila novu snagu i više nije morala voditi svoj rat. Kao kada vojnik puca u spostvenu nogu kako se ne bi vratio na prvu liniju fronta, tako je i Dijana čuvala svoju ranu. Brinula se da uvijek bude svježa. Svjež argument, neoboriv alibi, štit nad štitovima.


Ali moć u njenim rukama, zbog neiscijeljene patnje je tražila žrtvu. Tako bi Dijana odabrala plijen, prilagodila taktiku i odigrala predstavu, svoj krvavi ritual. Bila je vrhunski predator. Malo ranjeno kuče koje čeka da mu priđes i ponudiš pomoć. Malo bi zarežalo, samo da se nasmiješ njegovoj bezopasnosti i nemoći, a onda bi odveć bilo kasno.


Tako je Dijana provodila dane pod svjetlucavim plaštom, hraneći svoju ranu, koja je svakodnevno rasla i postajala sve dublja. Poigravanje sa žrtvama je postajalo sve važniji dio njenog života. Ta igra je bila jedan drugi plašt. Plašt koji je Dijana stavljala pred svoje sopstvene oči. Jedan ekran na kojem su se redali svaki put novi, sve uzbudljiviji filmovi, bidimenzionalna obmana hljebom i igrama. Tako je valjda bilo lakše. Tako je valjda bilo neophodno.


Ritual je vremenom postao Dijanin život. Rana je postajala sve veća i nezasitija. Polako je preuzimala kontrolu i počinjala voditi igru. Kao vatra, dobar sluga - zao gospodar, gorila je sve pred sobom, postavljala ciljeve i ostvarivala sopstvene vizije. Dijana je nestajala u toj pojavi i lagano se pretvarala u jedno malo zamotano klupko ljudskosti i osjećanja. Nestabilno jezgro već predugo pasivne autentičnosti. Dijana – ranjena, a ne Dijana-rana.


To malo klupko je kroz godine postalo sasvim nepotrebno odveć samostalnoj svemoćnoj gospodarici. Bilo je samo jedna bezvrijedna izraslina, jedan tumor koji je podsjećao na prošlost, na nastanak rane, na opiranje, na neizdrživu bol, na davne borbe, na pokleknuće, na predaju, na poraz, nestajanje i spokoj.


Rana, kraljica rituala, je prišla oltaru. Naslonila se na njega. Rasporila se i, kao u najkrvavijem porođaju, iz sebe izvukla taj mali zavežljaj. To malo biće još uvijek prekriveno plaštom; Dijanu. Položila ju je na žrtvenik i polako odmotala. Dijana je otvorila oči i konačno progledala. Sjećanja su navirala u bolnim talasima. Taj tren je trajao kao vječnost. Pogledala je oko sebe i shvatila sve. Vrlo dobro je poznavala ritual. Željela je samo da traje što kraće. Zabacila je glavu unatrag otkrivši svoj dugi bijeli vrat. Trnci su joj prolazili tijelom. Znala je da je ovo posljednja predstava. Posljednji i najiskreniji nastup u ulozi žrtve. Zatvorila je oči.


Čekala je da se zavjesa spusti i da počne aplauz.

 


korak u prazno
<< 10/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031