korak u prazno

Budi moj gost. Izaberi atmosferu.

09.09.2009.

Najljepše stvari na svijetu su skrivene od očiju slučajnih prolaznika.

Izazivao je sudbinu, tražio tračak nestalih emocija, jurišao golih prsa i lomio sve oko sebe.
Ludački je bacao srce preko ograde i redovno išao po njega; kao kada djeca nabiju loptu komšiji u baštu, pa ako se komšija naljuti, samo ga pogledaju tužno, kao da im je krivo, sve dok ne dobiju loptu natrag, a onda izlete sa još većim osmjehom i nastave igrati sretni i ponosni.

Mali Ahil je bio snažan, vjerovao je da je neranjiv i obično bi na kraju pobjeđivao bez mnogo napora. Nije bio uobražen, to je više bila ekstremna samouvjerenost. Ubjeđenost da može da trpi više od ostalih. Njega u svakom slučaju ništa nije moglo uništiti. Često bi štitio druge svojim tijelom, tražeći pri tome neki osjećaj, istraživajući svoje limite, talasajući svoju rasteću ravnodušnost.

Mali Ahil je rano prestao slaviti pobjede. Želio je protivnika ravnog sebi i nije mogao da ga nađe. Postao je neoprezan i počeo je zanemarivati taktiku. Bacao bi srce nasumice, a ono bi se odbijalo od zidove, lomilo bi crijepove, prozore, izloge, ali ništa. Otišao bi po njega, puhnuo lagano, kako bi prašina spala, i sve bi ostalo isto.

Jedan dan, vraćajući se kući, mali Ahil je pimplao srce po mahali i ono je nehotice završilo u obližnjoj avliji. Pripremio je tužni pogled, očekivajući nekog ljutog komšiju, kada je ugledao nju kako sjedi. Prišao je ogradi i pogledom pretražio avliju ali srca nije bilo. Rekla mu je: "Vozdra. Tražiš li nešto?" On je samo pogledao, odmahnuo glavom i otišao kući.

Spavao je mirno i bezbrižno. Probudio se rano i krenuo u nove pobjede. Prolazeći pored njene avlije je zastao i bacio pogled unutra. Ona je sjedila na suncu, sa velikim šeširom koji joj je pokrivao lice. Rekla mu je: "Ćao".  "Vozdra", odgovorio je i otišao dalje. Ništa nije pitao.

Sreli su se opet iste večeri. On je malo zastao, ona ga je ugledala i počela pričati. Iz polumraka dolazile su njene riječi, a njegove, sa druge strane ograde, slijedile su sa sve kraćim pauzama. Gledao je okolo i razgovarao, ritam riječi je rastao. Oči su mu pretražile svaki pedalj, ali srca nije bilo. Kada je na nebu zasjao mlad mjesec, shvatili su da je vrijeme proletilo. Rekla mu je: "Vidimo se sutra."  "Ako budem imao vremena", odgovorio je on. Ona se samo nasmijala i ušla u kuću.

Ahil je nastavio dolaziti, svaki dan. Pričali bi dugo, sve opušteniji i sve nasmijaniji. Zaboravljali bi obaveze i u kući bi često nalazili već hladan ručak i namrštena lica ukućana.
"Vidimo se sutra."

Mahala je već počela da bruji. Opklade su krenule i isčekivao se idući susret. Pobjeda malog Ahila nije bila upitna. Samo su se svi pitali kada će se desiti okršaj. Ahil je u međuvremenu prestao da brine o tome. Bio je sve veseliji i nije mu se žurilo. Dani su prolazili, razgovarali bi satima, a ona bi svaki dan bila malo bliža ogradi. Dan za danom i te silne riječi su postajale sve manje važne. Mali Ahil je bio snažan, vjerovao je da je neranjiv i nije dovodio u pitanje pobjedu, koja ga nije posebno ni zanimala.

"Vidimo se sutra."

Ali jednog dana nje nije bilo u avliji. On se naslonio na ogradu i čekao da se pojavi, ali ona nije dolazila.  Otišao je kući zabrinut i prazan. Sutradan je opet nije bilo, a ni dan poslije. Praznina je rasla. Ahil je tek tada pomislio na prvobitni razlog njegovog dolaska, srce. U avliji nije mogao da ga vidi, ali je znao da se nalazi negdje u blizini. Morao ga je pronaći i vratiti.

Sačekao je da padne mrak kako bi se uvukao kradom i potražio ga bolje. Kada su se svjetla u kući ugasila, a oblaci sakrili pun mjesec, Ahil je prišao ogradi. Prilazeći je primijetio da je kapija otključana i odlučio da ne preskače ogradu. Otvorio je kapiju polako i pošao da zakorači unutra, kada je ugledao nju ispred ulaznih vrata. U mraku je vidio da u rukama drži nešto.
Rekla mu je:"Ne ulazi! Ne igraj se sa sudbinom!"  On je zastao na momenat, iznenađen što je vidi, postiđen što je uhvaćen na djelu. Zakoračila je prema njemu. Prilazila je polako, sigurna u sebe. U njenim rukama je ugledao razlog svog dolaska. Izustio je: "A tu je! A ja ga sedmicama tražim. Mislio sam da sam ga izgubio." 
"I jesi", rekla je. Nabacio je rutinski osmjeh, jer drugi u tom momentu nije uspio da nađe i krenuo prema njoj. "Ne ulazi u avliju! Ne prilazi, nastradat ćeš!"
Pogledao ju je. Po prvi put su bili blizu. Korak, dva. Držala je svoj plijen u ruci i nikada nije bila moćnija. Njemu se učinilo da nikada nije izgledala ljepše. Nije uspjevao da se sjeti njenih mana, sada kada su bili tako blizu.

Mahala je počela da bruji. Svjetla su se palila. Telefoni su zvonili. Okršaj je trebao da počne.
Brujanje se pretvorilo u tišinu i napetost. Svjetla su se pogasila, samo su budne oči sjajile na prozorima mračnih soba.

Ona ga je gledala hladna kao Drina. On je gledao u njene ruke u kojima je sve jače kucalo njegovo srce. Spustio je pogled na tren i ugledao ispred sebe jednu jedinu oštru strijelu zabodenu pred kapijom. Ta prijetnja je izgledala više nego smiješno. Ahil je godinama izazivao sudbinu, tražio tračak nestalih emocija, jurišao golih prsa na koplja i lomio sve oko sebe.

Dugo su stajali jedno ispred drugog i gledali se. Sve oči su željno isčekivale neki pomak u ovom dvoboju. Trebalo je tako malo.

Ahil je odjednom osjetio nešto što nije mogao odmah da razumije, ali što je raslo u intenzitetu svake sekunde. Postalo mu je jasno. Osjećaj je dolazio, ne iz njega, nego iz njegovog srca koje je bilo u njenim rukama.

"Ne prilazi! Upozorila sam te."

Ahil ju je pogledao u oči, ovaj put odlučan i miran. Na licu mu se pojavio jedan blagi, pa onda sve širi osmijeh. Jedna suza mu je krenula niz obraz. Tužan i zadovoljan, zakoračio je prema njoj i nagazio na strijelu petom.

korak u prazno
<< 09/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930