korak u prazno

Budi moj gost. Izaberi atmosferu.

31.05.2009.

Vrijedilo je izaći

Probudila me je jaka glavobolja. Jedva sam ustao. Dok sam srkao vrelu jutarnju kafu, teško kao kofer s ormara, mi je palo na pamet da sam sinoć obećao pomoći jednom poznaniku, te da moram izaći, kako god se osjećao.

Ušao sam u trolejbus 102 (Otoka – Jezero), i dok sam čekao da krene čuo sam nekoga kako kondukteru govori: “Omladinska!” Bila je to jedna starija krupna gospođa, sa svojom prijateljicom, koja je odmah nakon nje dodala: “Pionirska!” Iste sekunde sam se sjetio svog rahmetli dede, koji bi na isti način, kroz šalu, kondukterima na ulazu govorio kako on ima “studentsku mjesečnu kartu”. Dok je gospođa sjedala neko je prokomentarisao kondukteru: “Pa ja, ne mislite valjda da će se penzioneri švercati?” Na to je ona odgovorila: “Naravno, mi stari smo još davno naučili o švercu. Ono, hamzi ga hop! ... Nema više nas Sarajlija. Sve nas je manje. Ne govori se više na ovaj način. Ješta mai, zipa loma.. hamzi ga hop. ” Neka žena ispred nje dodade još koju i reče da je s Bistrika. “Pizdrika?”, nastavi gospođa i kroz smijeh pođe pričati neki stari vic u kojem se pominje Pizdrik, Veliki Kurčiluk, Podguzovi, itd. Tu se već pola trolejbusa smijalo, a jedna žena joj se i zahvalila jer se “dugo nije nasmijala, a tako malo treba”. Tu gospođa nastavi:” Pa ne mogu sad plakat'. Zamislite, ja sad zaplačem, a sutra penzija. Ha ha ha... Plakaću kad vidim kolika je.” Svi se pođoše valjati od smijeha.

U međuvremenu, na stanici ispred Robota, ušla je jedna od najljepših (nevulgarnih) djevojaka koje sam vidio u posljednjih nekoliko godina. Dok je prolazila pored nas, gospođa ju je nakratko pogledala i ležerno prokomentarisala: “Vidi ti šupčića”. Zatim je, vjerovatno sjetivši se sopstvene stražnjice, upitala ženu ispred sebe, koja je bila lepršavo obučena, da li se obukla za mora, ili se tek vratila, jer kako reče: “Mene i ne puštaju na more, da im ne poplavim cijelu Dalmaciju! Ha ha ha!”

Još malo je prosipala “bisere” i od srca se smijala. Vidilo se da joj je prijala sva ta pažnja i pozitivna energija koju je stvorila u 5 minuta. Na Grbavici je ustala, pozdravila svoju publiku i, dok je čekala da se vrata otvore, rekla mi je: “Samo veselo sine. Velom smijeha pokrij ovaj jad u životu. Samo pozitivno!”

Izašao sam sa osmjehom na licu, igrom slučaja na istoj stanici na kojoj je izlazila i ona lijepa djevojka. Mogao sam se uvjeriti da je gospođa, koliko god to na nezgodan način prokomentarisala, bila u pravu što se tiče ljepote njene b-strane. Bila je u pravu i što se tiče pozitive u životu. Svi mi to u biti znamo, ali takve stvari najbrže zaboravljamo, pa nas treba podsjetiti.

Sa osmjehom na licu sam odradio posao zbog kojeg sam izašao. Sa istim sam osmjehom odletio do pijace i kupio raznobojnog povrća i voća. Skuhao najšareniji ručak i borio se protiv još jednog sivkastog dana i ove glavobolje, koja još ne popušta.

Dok su se sve te boje krčkale u šerpi, pustio sam “Alice” (od Tom Waits-a), a u glavi su mi zvonile riječi moga deduke, koji bi gostima dok bi ih ispraćao, pred vratima uvijek govorio: “Eto, ne zamjerite mi ako vas ovaj put nisam uvrijedio. Idući put ću sigurno.”

korak u prazno
<< 05/2009 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31